DODJELJENA ŠESTA BIJENALNA NAGRADA ALIJA ISAKOVIĆ ZA NAJBOLJI DRAMSKI TEKST PISAN NA BOSANSKOM JEZIKU

Stručni žiri za izbor najboljeg originalnog dramskog teksta na bijenalnom anonimnom natječaju BZK Preporod u sastavu prof. dr. Almedina Čengić, predsjednica, dr. Nehrudin Rebihić, član, i Nedžad Fejzić, teatrolog, član, na sastanku održanom 13. decembra 2017. godine donio je jednoglasnu

 

ODLUKU

 

da se nagrada Alija Isaković dodijeli drami Ničiji i svačiji  Zlatka Topčića.

 

Na konkurs su bila  prijavljena četiri teksta, žanrovski i vrijednosno neujednačena, koje sadržajno-tematski “okuplja” sad već gotovo  prof. dr. Almedina Čengić “kanonizirani” književni/dramski topos bosanskohercegovačkog post/ratnog pisma u kome se, istovremeno, traumatično zrcale i sjenke prošlosti i “beketovska loša beskonačnos” naše ideopatogene zone sumraka.

Članovi žirija su, također, jednoglasno u najuži izbor uvrstili drame Stid ( šifra Novinar) autora Vahida Durakovića i Ničiji i svačiji ( šifra Kako vrijeme prolazi…) autora Zlatka Topčića.

Nije, naglasimo to odmah, članovima žirija bilo teško, iza “anonimnosti autora” – čak i da nisu imali uvida u romane Završna riječ (2011) i zavrsna.rijec@dagmar(2017)   –  “detektirati” da se iza šifre Kako vrijeme prolazi…“krije” jasno prepoznatljiv autorski rukopis  iza kojeg, opet, stoji osoba sa građanskim imenom Zlatka Topčića.

U netom spomenutim prozama – podsjećamo, uzornim tekstovima generativne fikcije, karakteristične fragmentarne, dezintegrisane, haotične strukture, čiji književni hiperprostor, “oblikovan” glasom nepouzdanog pripovjedača,dakle i bez čvrsto utvrđene fikcijske referentne tačke oslonca sveznajućeg naratora, komunikacijski “korektiv” za  svoju značenjsku i formativnu “otvorenost” i  “bezobalnost” može jedino i pronaći u čitaocu kao koautoru teksta – možemo, između vrlo različitih “žanrovskih proklizavanja”,  u formi dokumenta, zapisnika, transkripta sa suđenja, pročitati i povelik dio drame Ničiji i svačiji. Pritom – valja, naravno, to jasno markirati – nije ovdje, onda, riječ o pukom mehaničkom “preuzimanju”, “ekscerptiranju” “dramske građe”  iz romaneskne hipertekstualne Topčićeve “slagalice”, već o strukturnom preoblikovanju/dogradnji, “zanatskim” intervencijama

( prolog, epilog, nove scene, imenovanje glavnog lika…etc.) u “sirovi” materijal ove dramske dokumentaristike. Na taj način, pred nama se otvara posve autonomna, konsistentna, uvjerljiva, logički koherentna, autopoetički “samodovršena” organska dramska struktura. U ovom slučaju – rečeno na tragu K. Hamburger –  drama je, dakle,  u logičkom smislu isječena iz epske supstance. U drami, jednostavno, riječ postaje lik, a lik riječ. A riječ u ovoj sudskoj drami/drami suda postaje sama radnja, ne dovodeći, čini se, Aristotelov dictum o drami kao književnoj formi koja oponaša ljude koji djeluju, jer je ovdje, zapravo, riječ radnja u nizu, u lancu drugih radnji.

I kao što Topčićeve proze traže aktivnog čitaoca, u ovom komadu, isto tako,   suđenje Zoranu Filipoviću Sabahudinu – liku koji je ničiji-svačiji, Mister Mixu, piscu, prisilnom dobrovoljcu Armije BiH, dobitniku “Zlatnog ljiljana” , “nosiocu imena” koje je služilo kao ilustracija da Armija BiH nije jednonacionalna, optuženom za zočin koji se desio na Grbavici početkom 1993. godine kada su ubijene djevojčice Ana i Jelena  – pretvara se u sudski proces u kojem će svako od nas morati skinuti masku, zguliti krastu sa svoje rane i pokazati svoje lice“, dati svoju “konačnu verziju”, izgovoriti svoju  “istinu”. I iznova nas podsjetiti, publiku kao porotu, kao djelatne, “formativne” sudionike u performativnom procesu dolaska do  “istine” scene/stvarnosti, da je drama neodvojiva od svog socijalnog ambijenta, da je ona društveni događaj par excellance . Kroz dramu otvorene poliperspektivne strukture, u kojoj odnos između likova postaje sve složeniji, a komunikacija izmedu autora i recipijenta sve indirektnija, Topčić rafinirano otvara pitanja o složenim odnosima između fikcije, stvarnosti i čitaoca/gledaoca, autobiografije, govorećeg subjekta i autora, o “slijepim mrljama”  ideološkog polja moći i proizvođenju  “stvarnosti”  kao mjesta egzercira totalizirajuće autoritarne političke volje.

Otuda se i angažiranost Topčićevih drama i njegove “ideje pozorišta”, njegovo opsesivno bavljanje našom nedavnom traumatičnom prošlošću,  ne prepoznaje u pukoj dnevno-političkoj  “aktuelnosti”, gromoglasnim “performativima” – dosjetkama, niti, pak, u manje-više patetičnom jeremijadnom, “infantilno-viktimizirajućem” (P. Brucner) nacional-ideološkom prenemaganju, već je “unutrašnja istinitost” njegovog dramskog pisma  upravo  “mjera u kojoj je autentično autorovo biće sadržano u tekstu” ( Dž. Karahasan).

 

prof. dr. Alemedina Čengić, predsjednica

Nehrudin Rebihić, član

Nedžad Fejzić, član

 

U Sarajevu, 13. decembra 2017. godine

Kontakti

BZK Preporod

Branilaca Sarajeva 30
Bosna i Hercegovina, 71000 Sarajevo

Email: preporod@bih.net.ba
Tel.: + 387 /33/ 444-078
Fax.: +387 /33/ 226-511 | 215-665

Na vrh