2005

O Nedžadu Ibrišimoviću

Književnik Nedžad Ibrišimović (1940) upravo u ovoj, 2005. godini navršio je šezdeset pet godina života i obilježio četrdeset godina književnog rada. Ukupni umjetnički angažman, uključujući i likovno stvaralaštvo kojim je trajno opsjednut u svojim kreativnim snoviđenjima, čini Ibrišimovićevu pojavu samosvojnom i prepoznatljivom, i već se nad njegovim imenom natkriljuje sintagma živi klasik bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti.

Nijaz Alispahić

Nedžad Ibrišimović

Književnik Nedžad Ibrišimović (1940) upravo u ovoj, 2005. godini navršio je šezdeset pet godina života i obilježio četrdeset godina književnog rada. Ukupni umjetnički angažman, uključujući i likovno stvaralaštvo kojim je trajno opsjednut u svojim kreativnim snoviđenjima, čini Ibrišimovićevu pojavu samosvojnom i prepoznatljivom, i već se nad njegovim imenom natkriljuje sintagma živi klasik bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti.

Pojava prvih pripovjedačkih proza, a zatim i objavljivanje romana Ugursuz(1968) bili su za književnu i kulturnu javnost Bosne i Hercegovine pravo otkrovenje i najava mladog i talentiranog pisca. Ubrzo nakon pojave romanaUgursuz Ibrišimović je s nepunih trideset godina (1696) laureat prestižne Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva.

Naredne četiri decenije Ibrišimović je i kao ljudska i kao stvaralačka samosvojnost doživljavao svoje lične scile i haribde, sunovrate i preobrazbe, ali je sve te godine bio i ostao pisac Nedžad Ibrišimović. Izlazile su njegove knjige, izvođene dramatizacije njegovih pripovjedačkih proza, magijom teatra i sam je napisao nekoliko drama.

Četverogodišnja agresija na državu Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) utjecala je na temeljnu ljudsku i umjetničku preobrazbu Nedžada Ibrišimovića, kada se dokazuje kao gorljivi bosanski i bošnjački patriota i angažirani pisac, u čijoj su poetici života i stvaranja utemeljeni korijeni bošnjačke duhovnosti kao izvor i utoka Ibrišimovićeve ljudske i umjetničke opstojnosti.

Na kraju, Ibrišimović je jedan od rijetkih bh. pisaca kojima su još za života štampana Izabrana djela (2005), u godini kada se pojavljuje i njegov najnoviji roman Vječnik. Izlazak Izabranih djela i romana Vječnik izravni su povod nominaciji i dodjeljivanju ove „Preporodove“ nagrade. Pogotovo što je romanVječnik, sudeći prema prvim kritičkoanalitičkim procjenama, vjerovatno, kruna i krajnji domet te svojevrsna sinteza umijeća pripovijedanja i tragalaštva, ne samo u slojevitoj poetici ovog našeg pisca, već i u pripovjednoj umjetnosti Bosne i Hercegovine. Jer, Ibrišimovićev Vječnik je knjiga ogromnog stintetičkog znanja i spisateljskog iskustva. Knjiga mudrosti i univerzalnih poruka, knjiga etičkih i estetičkih zavještanja, knjiga rječitosti i šutnje, knjiga opomene i izdaje, knjiga dobrote i vjerovanja, knjiga vrijednosti koje će se tek otkrivati i procjenjivati. Na kraju, i knjiga jednosti, jednakosti kakvu u našoj književnosti nismo imali.

 

O Halilu Tikveši

Za ovo značajno ime bošnjačke, bosanskohercegovačke i ex-jugoslavenske  umjetnosti svojevremeno je Stojan Ćelić zapisao: “Velike darovitosti su redak dar neba i kada saznamo da su nam date, a u Tikvešinom slučaju to je neosporno, objašnjenja su nepotrebna.”

Azra Begić

Halil Tikveša

Za ovo značajno ime bošnjačke, bosanskohercegovačke i ex-jugoslavenske  umjetnosti svojevremeno je Stojan Ćelić zapisao: “Velike darovitosti su redak dar neba i kada saznamo da su nam date, a u Tikvešinom slučaju to je neosporno, objašnjenja su nepotrebna.”

Svjestan svog poslanja, Tikveša je iz rodnih Šurmanaca stigao u Mostar pa u Sarajevo (ŠPU) i najzad se obreo u Beogradu (ALU), izučavajući ono što se dalo izučiti (slikarsko i grafičko umijeće) i uporno tragajući za vlastitim idiomom, da u njega pretoči svoju trajnu potrebu za  zavičajem, koji će ponovno stvoriti i u kome će mnogi prepoznati jednu novu Arkadiju. Uslijedile su najviše nagrade za grafiku: “Veliki pečat” Grafičkog kolektiva, ULUS-ova “Zlatna igla”, štampanje male monografije, učešće na najprestižnijim svjetskim i domaćim grafičkim izložbama, počev od druge polovine šezdesetih godina – kada su bosanskohercegovački grafičari, rođeni uglavnom tokom tridesetih godina prošlog stoljeća (generacija veličanstvenih: Tikveša, Dragulj, Hozo, Kragulj, Nevjestić, Aleksić, Berber…), na juriš osvajali pažnju ex-jugoslavenske i svjetske publike, kritike i žirija za nagrade.

Pola godine nakon dodjele prvih “Preporodovih” nagrada Halil Tikveša je 2003. u “Collegiumu Artisticumu” priredio veliku retrospektivu, jednu od najboljih koje smo vidjeli u ovoj galeriji. Bila je postavljena  hronološki, a na njoj su se oštro izdvojila dva dijela: onaj do agresije na Bosnu i Hercegovinu, sav u znaku Erosa, slavio je život u njegovim brojnim manifestacijama i u tradicionalnim tehnikama slikarstva i grafike;  ono što je uslijedilo poslije bilo je bolno i lucidno svjedočanstvo o trijumfu Tanatosa – smrti, nasilja, bezumlja, raspomamljenosti i raščovječenja čovjeka, a realizirano je uglavnom u alternativnim medijima – u brojnim asamblažima, instalacijama, objektima, ali i kolažima i crtežima.

Među Tikvešinim ranim radovima naći ćemo rustične interijere u kojima su predmeti pomjereni iz svojih ležišta i lebdeći geometrijski strukturiraju prostor koji dijele s ljudima i životinjama; elemente vjetra sačinjene od fantastičnih figurativnih i nefigurativnih oblika sa blago zatalasanim brdima u pozadini; slikara zagledanog u daljine dok ide svojim poljem a oko njega niče trava i vihore se duge kose rusalki; ponornice, čije vode zmijoliko vijugaju kroz pejzaž, dovodeći ga u blizinu apstrakcije ali uvijek ostajući s ove strane. Boje, ako ih ima, jesu sunčane: žuta, narandžasta, crvena… I, naravno, crna i bijela. Mješavina realnog i irealnog, sna i jave, obilje znakova i simbola navode kritičare da se prisjećaju Kleea, Miroa i Chagalla, a voluminozni geometrizirani oblici podsjećaju na Legera: Tikveša veoma pažljivo bira svoje srodnike: ako nešto, eventualno, i “prisvaja”, čini ga neprijepornim dijelom vlastitog univerzuma, u kome je sve, nepogrešivo, na svom mjestu. U to vrijeme i glave zaklanih ovaca djeluju blago, razuđene su u bogate preplete linija i raskošnu igru svijetlo-tamnog. Ubrzo će Tikveša svoj svijet preseliti na ušće Neretve i u njega uvesti praiskonski oblik mandorle – čamca. On je obavezni sastojak njegovog najvećeg ciklusa Ljeto, a srećemo ga i u ciklusima Čari žene, Jesen, Septembar i drugim. Ponekad ga ogolijeva do skeleta, do znaka i simbola. Ponekad sjenka udvaja njegovu formu, nad kojom lebdi veliki elipsoidni brežuljkasti pojas koga nadsvođuju džinovske jarkocrvene ženske usne sred kojih zjapi tama: sve je povezano između neba i zemlje, jedna forma doziva drugu, jedno značenje priziva drugo. A kada mandorlu svog čamca uspravi i zatamni, on će ga imenovati čempresom, ali će i dalje ostati kolijevka i rodnica , usne i usmine, a ovdje i smrt koja doziva život. Čamac je najčešće napunjen ljubavnicima, ili pak vedrom, veselom i raspojasanom čeljadi, on zna da bude poprište pravih bahanalija čiji intenzitet s vremenom raste. Tikveša je, naime, na više listova, došao do  gotovo apsolutne  perfekcije – zanatske i oblikovne –  do onog što zovemo velikom ljepotom. I onda, kao da se prisjetio one Dalijeve: “Ljepota mi je sjela na koljena i umoran sam od nje”, pa je za volju snažnije izražajnosti u svoj svijet uveo prizore iz svakidašnjice. Sada se dešava da njegovi oblici sve više kipe preko ivica čamca i bujaju do paroksizma: kao da smo u svijetu paleolitske Vilendorfske Venere, a ne u vremenu u kome modnim pistama šeću mršavi, izgladnjeli manekeni (moda je, ipak, u novije vrijeme stigla do bujnih Tikvešinih dojki). Ponekad se prizori gomilaju, ljudsko meso stari, javlja se svojevrsni horror vacui, kao na novijim grafikama prizora sa plaža (Kao srž ljeta, Plaža u Ulcinju), gdje gamiže, žvače, skače, bohti, ljulja se i baškari na suncu čitav jedan ljudski mravinjak. I pri kraju, nešto bitno: u ovom svijetu apsolutna gospodarica je žena, ona zauzima neuporedivo više mjesta od muškarca koji je često njome prignječen,  istanjen poput pritke, a samo su falusoidni oblici hipertrofirani. Ima u ovom opusu brda, vode i zemlje, kamenih hercegovačkih kuća, bačava, nošenja i tiještenja grožđa, svakovrsnih južnih plodova, muziciranja, gradskih gospođica i rasnih seljanki (neuporedivo više), stvarnih i imaginarnih životinja sa naglašenom seksualnošću. Parovi ponekad nose biblijska (Adam i Eva) ili epska imena (Odisej i Kalipso), ili pak ona uzeta iz života, ali su najčešće anonimni, samo Čovjek i Žena – u znaku ljeta, jeseni, očaravanja, uživanja… i to je to: ovdje je lokalno uzdignuto do univerzalnog. No, čak i kada su prizori nedopadljivi, oni su redovno majstorski realizirani. I zato su uvijek praznik za oči i poslastica za sladokusca. I još nešto: Tikveša je htio da bude slikar, administracija ga je rasporedila na grafiku i on je osvojio vrhunce grafičkog umijeća, pogotovo duboke štampe. A o njegovom slikarskom umijeću svjedoči, među ostalim, njegova slikarska mapa Hommage a Picasssokoja pršti svježinom, uzavrelim koloritom, ekspresijom… Ne treba zaboraviti da njegov rad prate brojne nagrade – domaće i strane.

Kad je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, Tikveši je bilo jasno da se zlo ne može iskazati klasičnim medijima. Posegnuo je za kolažom, kojim se, “za svoju dušu”, bavio dugi niz godina. Počeo je manijakalno da prati štampu i izrezuje naslove, riječi, izraze, čitave rečenice, fotose… te da ih slaže i preslaže u nove vizuelne i ubojite značenjske cjeline. Pogađao je “u sridu”, upozoravao, isticao, ironizirao, pokazivao Omarsku i druga „lepa“ mesta, razgolićivao Junake našeg vremena, nazdravljao prežderanoj Evropi koja se guši u obilju (Servus Europa) dok se pred njenim ravnodušnim očima vrši Ubijanje Bosne. Sve je to slagao u veliku formu (opisanog ili upisanog) križa – simbola zapadne civilizacije, koja izdaleka podsjeća na čiste Maljevičeve forme, a izbliza nam nudi svoje otvorene rane – čitav jedan smrtozovni i smrtozorni pandemonij. Pri tome Tikveša crta geografske karte, na fotosima intervenira temperom, ručno ispisuje imena… Tako je nastao ciklus od dvadesetak mega – kolaža s nazivom Iz dnevnika jednog štampomana, jedno od najpostresnijih svjedočanstava o minulom ratu. Za Jesenju izložbu ULUS-a u Beogradu 1993., dakle usred rata, Tikveša je donio nekoliko ovih kolaža, duhovi su se uznemirili, nastala je strahovita frka, tražilo se mišljenje ministra za kulturu i najzad se došlo do zaključka “ne talasaj”, pa ne samo da je izlagao na izložbi već mu je, da paradoks bude veći, “u dlaku” izmakla Velika nagrada. Po završetku rata većinu ovih kolaža izložio je samostalno u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju, a kasnije i u Umjetničkoj galeriji BiH i mnogim drugim mjestima. Napada i namjernog ignoriranja nije falilo, ali to je “išlo u rok službe”. Istini, dakako. Potom je na red došao Mostar, napravio je seriju uzbudljivih crteža ruševina ovog nekad prelijepog grada, štampao razglednice sa “pozdravom iz Mostara” bez  Starog mosta, obuhvativši ono najdrastičnije: od ruševina Nove pravoslavne crkve do panorama razorenog grada i ostataka Hotela “Ruža”.

Tikvešin opus iz 2000. godine, posvećen Stocu i, u manjoj mjeri, Počitelju, spada u vrhunce njegovog antiratnog umjetničkog angažmana. Među ruševinama Stoca umjetnik kao da je i sam doživio “pucanje duše” (Janja Bač), a onda je počeo da sakuplja nagorjele daske i grede, svakovrsne otpatke i krhotine – ostatke ostataka onoga što je nekad predstavljalo kulturnu baštinu prvog reda; tome je dodao fotose s prikazima nekadašnjeg i tadašnjeg Stoca i od svega skupa, različitim vezivnim postupcima, napravio velike čvrsto strukturirane asamblaže, ne libeći se da upotrijebi slikarsku četku tamo gdje je to njegov pomno razrađeni i dobro promišljeni koncept zahtijevao: tako je Stolačku serdžadu, sačinjenu od mnoštva elemenata, “ukrasio” crvenim mrljama šahovnice, koje ćemo naći i na  asamblažu Dobro došli u hrvatski Stolac, sa upisanim križem od šarenih fotki, okruženih brojnim, koloristički prigušenim prikazima destruiranog grada. Tako umjetnik, svim rušilačkim “podvizima” uprkos, svjedoči čovjekovu graditeljsku moć, kao zalog budućnosti, a njegova montaža recikliranih elemenata je uvijek autentična, maksimalno ubjedljiva i značenjski provokativna. Na neke asamblaže (Počitelj, Pucanje duše) prikucao je  kitice smilja kojima je nekad “kitio” svoje “kućne” kolaže u znak čežnje za mirisima juga: ovdje su u znaku nježnosti prema iščezlom. U crtežima ruševina Stoca i Počitelja, umjetnik ponekad vehementno vitla četkom a razbacane bojene mrlje doimaju se kao prosute cvjetne latice. Ratni Tikvešin opus je golem i ovdje ga ne možemo u cjelini prikazati. Možda da spomenemo još škrti Stolački tabut, sa nekoliko spaljenih greda umotanih u bijeli ćefin.

No, Halil Tikveša ne bi bio to što jest kada bi samo upirao prstom u “druge”. Jedan njegov mega-kolaž nosi naziv Rašta sam dao svoje oči, a to je pitanje koje nesretni invalid Armije BiH postavlja post festum. Ima toga još. No daleko najznakovitijom, čini mi se Tikvešina instalacija Dova za sve. U slobodno stojećem nagorjelom drvenom okviru, na raznim nivoima, vise sličice kršćanskih svetaca, muslimanska dova, kamenice i još štošta. Nakon svega, naš dobri Bošnjanin  Halil Tikveša, čovjek velike hrabrosti i velikog integriteta, nalazi u sebi snage da molitvom obuhvati sve bez izuzetka: ne samo zlu podložnog čovjeka i njegovog vjerovanja, već i kamenje pored puta.  Čestitamo mu na svemu što je uradio i što će, zasigurno, još uraditi.

 

O Abdulahu Sarčeviću

Akademik Abdulah Šarčević, nedvojbeno, spada u one jedinstvene stvaralačke personalnosti koje svojim životom i djelom u bosanskohercegovačkoj znanosti i kulturi zauzimaju izuzetno mjesto i ulogu. Svojim živim prisustvom, svojom osobnošću, dubinom, opsegom i domašajem svoga djela i djelovanja u  znanosti, u akademskoj i pedagoškoj praksi, u javnom životu i kulturi Bosne i Hercegovine – akademik Šarčević je u posljednjih 50 godina svojim filozofskim djelom na osebujan način obilježio i suoblikovao razvitak, modernizaciju i znanstveno-kritičku svijest u kompleksnom polju humanističkih društvenih i kulturoloških znanosti.

Sulejman Bosto

Abdulah Šarčević

Akademik Abdulah Šarčević, nedvojbeno, spada u one jedinstvene stvaralačke personalnosti koje svojim životom i djelom u bosanskohercegovačkoj znanosti i kulturi zauzimaju izuzetno mjesto i ulogu. Svojim živim prisustvom, svojom osobnošću, dubinom, opsegom i domašajem svoga djela i djelovanja u  znanosti, u akademskoj i pedagoškoj praksi, u javnom životu i kulturi Bosne i Hercegovine – akademik Šarčević je u posljednjih 50 godina svojim filozofskim djelom na osebujan način obilježio i suoblikovao razvitak, modernizaciju i znanstveno-kritičku svijest u kompleksnom polju humanističkih društvenih i kulturoloških znanosti. Rijetkom dosljednošću i predanošću on duže od pola stoljeća istražuje, poučava, promovira filozofske znanosti po najvišim mjerilima evropske i svjetske filozofije, te u našu akademsku, znanstvenu i kulturnu praksu već decenijama uvodi najrecentnija  dostignuća svjetske filozofije. Rukovodeći se načelima znanstvene i filozofske otvorenosti, pluralnosti ljudskog mišljenja i kultura, te vlastitim djelom i svojim javnim djelovanjem, dosljedno afirmira načelo slobodnog dijaloga, načelo priznavanja Drugog u životnom, znanstvenom i kulturnom prostoru. Tako je Šarčević oblikovao jedinstvenu, filozofsku kulturu u kojoj je otvorio plodonosan, bespredrasudan, na znanju i na volji za razumijevanjem i sporazumijevanjem zasnovan dijalog Istoka i Zapada, slijedeći načelo jedinstva filozofskog mišljenja i njegovog kritičkog i humanističkog potencijala. Iz perspektive filozofskih znanosti – koje Šarčević integrira u osebujno jedinstvo tradicionalne i suvremene filozofije – Šarčevićevo filozofsko djelo ujedno predstavlja ustrajnu apologiju humanističke kulture, filozofiju nade u ljudskost – uprkos epohalnoj krizi čovječanstva, uprkos raznolikim praksama zla nasilja koje obilježava modernu epohu. Na tim temeljima on kritičko-filozofski ujedinjuje teorijsku i praktičnu filozofiju, reafirmirajući ideju nove moći suđenja koja je zasnovana na moralnoj obaveznosti mišljenja, na politici prijateljstva, na ideji nove etike odgovornosti za cjelinu ljudskog i prirodnog svijeta. Šarčevićevo djelo – koje premašuje broj od objavljene 24 knjige, čemu treba dodati i upravo objavljene osmotomne Odabrane spise, oblikovano u jeziku originalnog Šarčevićevog stila – svoju obuhvatnost pokazuje u širini njegovih filozofskih horizonata: ono obuhvaća probleme povijesti filozofije, problematiku spora i/ili dijaloga moderne i postmoderne, ontologije, fenomenologije, filozofske antropologije, hermeneutike, filozofije jezika, filozofije znanosti, etike, estetike, sociologije kulture…. Njegova znanstvena, akademska, pedagoška i javna djelatnost obuhvaća rad na Univerzitetu (Skopje, Sarajevo, SAD), u ANU BiH (gdje je svojedobno osnovao Centar za filozofska istraživanja), profesorski rad, mentorski rad i promociju niza magistara i doktora znanosti, njegovu glasovitu uređivačku djelatnost u filozofskoj biblioteci „Logos“, kojom je našu kulturu obogatio najboljim dostignućima suvremene filozofije, itd. – sve to ulazi u cjelinu opusa akademika Šarčevića, koji ga i kao čovjeka i kao znanstvenika čine uzornom figurom kojoj dugujemo zahvalnost za njegove doprinose i predan rad oblikovanju humanističke kulture i ljudskih vrijednosti u svijetu kojem pripadamo.

 

Kontakti

BZK Preporod

Branilaca Sarajeva 30
Bosna i Hercegovina, 71000 Sarajevo

Email: preporod@bih.net.ba
Tel.: + 387 /33/ 444-078
Fax.: +387 /33/ 226-511 | 215-665

Na vrh